Ljudi su oduvijek voljeli priče, posebno one koje nam govore o stvarnom životu drugih osoba. One su prozor kroz koji se možemo međusobno usporediti, preispitati vlastitu toleranciju i svakako naučiti nešto novo – o drugima, ali i o sebi.
Projekt „priče” nastao je iz duboke, emotivne motivacije: potrebe da podijelim s drugima priče onih koji su me svojim životom i iskustvom osvojili. Od srca sam počeo snimati, bez strogo planiranog početka i kraja. Mogućnost da zabilježim nečije životno putovanje i prikažem ga kroz objektiv kamere predivno je iskustvo, a hrabrost sugovornika da se tako neposredno i iskreno otvore vraća mi se kroz osjećaj velike ispunjenosti.
01Kamera kao najbolji prijatelj
Priče se same odmotavaju u sadržaj jer nastaju i nestaju kroz sjećanja protagonista. Tu smo zajedno: onaj tko govori, ja iza kamere, i vi kao gledatelji. Iako je prisustvo kamere često prepreka rekreaciji najintimnijeg povjeravanja, svaki je protagonist odlučio ući u razgovor opušteno, poput najboljeg prijatelja.
Kako bi se zadržala ta dokumentaristička autentičnost, snimanja nastaju u jednom dahu, u jednom vremenskom okviru. Izbjegavanjem naknadnih nasnimavanja i redateljskog uplitanja, priče ostaju sirove i stvarne. Tu razinu intime potrebno je poštovati pažnjom i ne remetiti je na silu. Ako već unaprijed, bez gledanja i slušanja, imamo o ljudima neki stav ili mišljenje, susret s ovim pričama idealan je trenutak za samorefleksiju.
02Šira slika i snaga raznolikosti
S nešto godina vremenskog odmaka od prvih snimljenih priča, osjećam kako one postaju dio mog životnog iskustva koje dijelim, gradeći nove veze, prijateljstva i zajednice. Svaka je priča drugačija i posebna, i neće svaka biti svakome razumljiva. No, promišljajući sebe u gomili drugih ljudi, svjestan sam koliko toga dijelimo, a koliko nas toga istovremeno razlikuje.
Upravo nas ta raznolikost uči boljem razumijevanju i prihvaćanju. Protagonist pred objektivom, kao čin izraza ljubavi, nešto je najvrjednije u mome, a nadam se i u vašim životima.
Svaka objavljena priča mali je vizualni spomenik jednom ljudskom životu i podsjetnik na to koliko smo, unatoč svim našim razlikama, u pozadini slični. Upravo u tim svakodnevnim, neusiljenim trenucima leži najveća vrijednost dokumentarizma.
Pozivam vas da odvojite trenutak, pogledate video zapise i uronite u njihove svjetove — u priče koje nas uče razumijevanju, empatiji i međusobnoj povezanosti.
