„Ne želim raditi samo zato što je netko drugi smislio da tako treba, nego da se osjećam dobro i dajem onoliko koliko sam u stanju dati. Smisao je živjeti dovoljno duboko da na kraju nemaš puno toga za čime žališ.”
Odrastajući uz vrlo mlade roditelje i oca koji se s ratišta vratio opterećen trauma-obrascima, Kaja je odmalena učila navigirati kroz obiteljske sukobe. Trenutak u kojem s majkom konačno odlazi i preuzima kontrolu nad vlastitim životom postaje njezin preokret.
Kroz potragu za mehanizmima samoaktualizacije, Kaja transformira narušene odnose s roditeljima i gradi neobičnu, „postmodernu” obitelj u kojoj prevaguju briga, oprost i međusobna ljubav.
